Blog - Put u Šangaj

Put u Šangaj

Prije COVIDA-19 postojalo je jedno drugo vrijeme kada se moglo slobodno putovati. U nostalgiji za takvim vremenima, odlučila sam potražiti neki kutak na internetu gdje mogu ispričati svoju priču.

Ako nemate ništa protiv, vratiti ćemo se čak sedam godina unazad. Bio je to konac lipnja 2013., a ja sam bila slobodna kao ptica. Bez muža, zaručnika, dečka, jebača, djece i kredita. Imala sam tada 37 godina i mogla sam se pohvaliti solidnom karijerom. Ovo će vam zvučati posve smiješno, paradoksalno, možda i uvrnuto, ali sam ginekolog i pale me žene. Volim s njima raditi, pomagati im, a volim se i s nekom mlađom djevojkom upustiti u nešto više. Baš sam izabrala karijeru, zar ne?

Na nagovor moje strine koja često poslovno putuje predstavljajući razne firme, odlučila sam se za putovanje u Šangaj. Pričala mi je u poznatoj poslovnoj četvrti Pudong na obali koja ima divovske, ma gotovo zastrašujuće nebodere. Nekako me je zainteresirala da vidim uživo najveću zgradu u Kini – Shangai World Financial Centre. No, o tome ćemo nešto kasnije.

Bilo je te godine nesnosno vruće i upozorili su me na to u turističkoj agenciji. Kada ste sami i igrate za ženski tim, često se susrećete s iritantnim pitanjima kao što su…“Putujete sami?“, „Stol samo za jednu osobu?“… Putovala sam sama i u New York. Obavila sam šoping, posjetila jednu izložbu, divila se arhitekturi i ljudima. Nitko me nije oteo pobogu… Kada sam napokon stigla na aerodrom u Šangaju nekako me je…ne znam ni sama kako bih to opisala, ali „zapljusnuo“ odvratan vrući topli zrak. Bilo je kao u pustinji ili liftu koji ima lošu ventilaciju. Kroz narednih par dana saznali smo da je to bilo jedno od najtoplijih ljeta u zadnjih sto godina, a „žuti“, tako ih zovem od milja, nisam rasist – kupali su se i po fontanama. Našem gradonačelniku srce bi bilo veliko kao kuća kada bi vidio koliko veselja donose fontane.

Imali smo sjajnog turističkog vodiča koji nam je otkrio taj prekrasan svijet Šangaja. Saznali smo da je toliki grad niknuo od običnog ribarskog naselja i da je 2005. postao najveća (robna) luka svijeta. Kada je došao taj dan da uđemo i u najveću zgradu u Kini, poslala sam SMS svojoj strini da jedva čekam. Nema riječi kojima bi se to opisalo. Kada jednom prođe kriza i dođe novo doba, sigurnije doba, kupite kartu i dopustite Šangaju da vas obori s nogu. Popnite se na kat, onaj stoti gdje je stakleni pod i usudite se pogledati… Neću vam dalje pisati o nečemu što se zove „šangajski muzej“, to ćete sami pogledati, i to uživo, već ću vam ispričati što mi se dogodilo u hotelskoj sobi.

Upoznala sam u baru jednu strankinju koja je također došla sa svojom grupom u Šangaj. Kliknule smo se na prvu. Ona je bila Amerikanka i otvoreno je rekla da voli žene. Saznala sam da se zove Mary Jane, ima 26 godina, živi u Los Angelesu, vjeruje u karmu i horoskope, a živi za to da postane glumica.

Sweet Mary Jane i ja uputile smo se do moje sobe i malo bolje upoznale. Čim smo ušle u sobu, privukla sam ju k sebi, a ona se nije opirala već mi je dala zeleno svijetlo da nastavim s inicijativom. Kada je skinula svoju bijelu haljinu – uživala sam u prizoru. Izgledala je kao porno glumica – duga kovrčava plava kosa, smeđe oči, jebozovno tijelo, bujne grudi i svježe obrijana pička. Kada sam htjela skinuti svoju haljinu, ona se ubacila i gotovo ju rastrgala. Ljubile smo jedna drugu po grudima. Rekla sam joj da legne na krevet i raširi svoje lijepe nogice. Počela sam ju dirati, ljubiti i gurati jezik u nju. Nakon nešto više od pola sata ljubljenja i lizanja, glasno je svršila. Počela se igrati s prstima po mojoj pički, a kada sam ju poljubila, vidjela sam da joj se sviđa osjetiti vlastite sokove na mojim usnama i jeziku. Čujemo se i danas redovito preko društvenih mreža. Nikada nismo bile u Madridu, pa je plan jednoga dana da zajedno posjetimo Španjolsku i uživamo u dobrom lizanju.